Guest
Nova tv, Provjereno, 22. 1. 2015. Piše: Ema Branica Biti domsko dijete znači biti borac Imala je sam 13. godina kada je zatražila od socijalne radnice da je maknu od kuće. Htjela je pobjeći od nasilja, alkoholizma, PTSP-a. Htjela je bolje za sebe Veliki je to teret na leđima. Preuzeti brigu nad sobom s toliko malo godina. Odlučiti što je bolje, kako dalje, biti snažan i jak. Hrabar. Suočena s neizvjesnom budućnosti i životom bez izbora, morala je promijeniti nešto. Dati sebi priliku. Imala je želju upisati srednju školu, fakultet, napraviti nešto što se u njezinoj obitelji nije dogodilo. 6 je godina prošlo otkako je Valentina prerano morala odrasti, postati samostalna. Uklopiti se u novu sredinu. Dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi je velika obitelj tvrdi Valentina. Iako je dom bio jedino rješenje i izlaz iz života koji nitko za sebe ne bi poželio, jedno pitanje je vječno na pameti: zašto baš ja, zašto se baš meni ovo moralo dogoditi? I, kaže Valentina, misli o tome iz dana u dan, ali ne opterećuje se s tim, tako se ne može ići dalje. I da, to je Valentitino pravo lice. Lice optimista. Onoga tko se ne predaje lako. Svoje želje ispunila je sama. Upisala je i završila srednju školu za modu i dizajn. A potom krenula i ostvarivati i onu veliku- želju o fakultetskom obrazovanju. Upisala je fakultet i morala odustati od njega, mama i 8 braće i sestara otišli su od oca. Nije mogla mamau ostaviti samu usred razvoda u podstanarskom stanu bez primanja. Financijski podupirala mamu radeći različite studentske poslove sve dok nije stala na svoje noge. I ponovno se vratila u školske klupe, doduše ne one željene, već je preko donacije dobila priliku završiti tečaj za menadžera u malom poduzetništvu koji se verificira. Živjeti u domu znači živjeti u jako velikoj kući s puno ljudi, s puno djece. Tu nikada nije tiho i mirno, uvjeti za učenje su posebni kaže Valentina- ali tko hoće taj i može. Kuću dijeli s njih 26-ero. Jer izboriti se treba zapravo sa samim sobom, sa svim mučnim mislima koje tutnje po glavi, onime što je bilo i što će biti. Ondje se uči zajedništvu i dijeljenju, strpljenju. Dom je to u kojem ne postoji vlastita soba, kutak samo za vlastiti mir. I to nije ni bitno u životu, tvrdi Valentina, bitno je znati cijeniti ono što imaš- sada u ovom trenutku. Dobiva 100 kuna na mjesec od države i to je sve u cijelom mjesecu. U dobi u kojoj bi mozak trebao prštati od želja, u njezinom se pali lapica za racionalnost. Ništa ne pada s neba, svjesna je toga Valentina, naučila je to dovoljno rano pa se rijetko kada prepustila tipičnim tinejdžerskim maštanjima. Pomiriš se s tim da si nešto što želiš ne možeš priuštiti kaže Valentina. Sve što je prošla učinilo ju je jačom, zna da korača pravim putem. Ipak sve to je tek uvertira u najzahtjevniji zadatak- potpuno samostalan život. „Moram naći sve pozitivno, zato što kako ću nastavit dalje onda? Ako ću sve gledati crno mislim šta mi to donosi? To mi uopće ništa ne donosi. Meni nitko ne brani da ja sjedim doma, da kukam, da plačem, da se sažaljevam nad sobom, ali od toga nemam ništa...“, kaže Valentina. Sljedeći mjesec Valentinin je rođendan, najvažniji u njezinom životu- onaj 21. Tko je god proživio djetinjstvo u domu za nezbrinutu djecu zna zašto je naglasak upravo na njemu. To je onaj u kojem dolazi trenutak u kojem mora napustiti dom. Zato već odavno radi na tome da uzde završe u njezinim rukama. Da sama sebi omogući normalan život. Svu volju, želju, energiju i upornost ulaže samo u jedno- pronalazak posla. Situacija je to s kojom se u Hrvatskoj suočava iz dana u dan sve veći broj mladih. Pronaći stalan posao s redovitom plaćom nedosanjani je san. A bez njega hlape i druge mogućnosti. Zna da može , da ima dovoljno snage i zna što joj obrazovanje nosi- bolji život. Suze su stvar prošlosti, zato iz dana u dan nosi osmijeh i nadu da će baš na 21. rođendan biti svoja osoba. Osoba koja svojim znanjem, radom i vještinama može stvoriti normalan život, po prvi puta- baš onakav kakav bi trebao biti.
